Skrabatelj

četvrtak, 08.02.2007.

SKOK

Boris Hrženjak
2004-05-25

Garth je stajao na jodnoj od grana u krošnji divo – stabla i gledao berače kako pune košare berilitom, okruglim plodovima ovog starog i ponosnog drveta, koje je omogučavalo funkcioniranje njihovog društva. Berilitovim gnječenjem dobijala se visokovrijedna tekućina koja se koristila za toliko mnogo stvari, od kuhanja pa sve do goriva za pokretanje strojeva.
Krošnje divo – stabla su se rijetko nalazile ispod visine od sedamsto metara pa je tako bilo i s ovom. Garth se nalazio na prvoj grani, a samim time i najnižoj, svega desetak metara od najbližeg Berača. On je bio Zaštitar, čija je funkcija bila da nadgleda berače i iskoristi svoje izvanredne reflekse i sposobnosti koje mu omogučava višegodišnji trening i uvježbavanje kako bi spriječio da im se išta dogodi. Nije bio rijedak događaj da netko padne s krošnje no otkako su se pojavili Zaštitari sve se rjeđe dešavalo da netko i pogine.
Garthu se još nikad nije desilo da mora skakati za nekim, osim na treningu kad su uz njega skakali i instruktori, ali on je još mlad, ima vremena. Tek godinu dana čuva ove marljive radnike koji ga, usprkos tome, tretiraju kao Boga znajući da će im možda on, jednog dana, spasiti život. Do sada je imao samo jednu intervenciju i to onda kad je gladni kithon pokušao uhvatiti hranu za svoje ptiće.
Stajao je naslonjen na jednu, okomitu, granu dok se održavao nogom oslenjenom na deblo. Uvukao je šiljke iz potplate kako mu se noga ne bi zaglavila u najnezgodnijem trenutku i nastavio zurenje u krošnju dopustivši si uživanje u šumu gustog, ljubičastog lišća koje se presijavalo na ranoj, sunčevoj svijetlosti te slatkastom mirisu berilita koji je mamio i najiskusnijeg berača da stavi pokoju bobu u usta. Njihove smeđe – žute kože (od izloženosti suncu) davale su zanimljiv kontrast lišću i žutozelenim plodovima.
Pogledao je dolje. Minijaturni svijet se kretao, pokretan beril-uljem, nesvjestan ljepote i mirnoće koja vlada u ovim krošnjama. Sedamdeset posto njih nikad neće biti ovdje gore niti bi željeli riskirati svoje živote berući bobice na ovim visinama. Pa, njihov gubitak, pomisli Garth.
Vrisak!
Prije nego je začuo ostale berače kako viču "Pad! Pad!" Garth je već stajao na nogama brzim pokretima promatrajući oko sebe pokušavajući ugledati padajuće tijelo kako siječe zrak.
Ne vidim ga!
Nije važno, skači!
Čim se bavio sa grane, desna ruka mu se našla na dršci biča koja mu je visila o pojasu. Iz te drške je virila samo kugla, na kojoj su stršale bodlje, dok je metalitna žica bila namotana unutar nje. Adrenalin mu je punio žile dok je padao, ubrzavajući sve više i više, a još uvijek nije uspio pronaći berača. Povukao je bič, pritisnuo dugme za opuštanje žice i zamahnuo prema deblu.
Čvrst stisak, opusti mišiće.
Inercija pada ga je zarotirala na elastičnoj žici kad je ponovno pritisnuo dugme i blokirao ju tako da se u trenu našao s druge strane debla.
Napokon je ugledao tijelo!
Garth se ispravio prema tlu pustivši da ga teret odijela, ispunjenog metalitnim pločama, ubrza i približi čovijeku koji se već vjerojatno ozbiljno zabrinuo za svoj život gledajući kako mu se tlo zlokobno približava.
Tlo je blizu!
Garthu se ote uzdah olakšanja kad se približio Beraču na svega par metara i on raširi ruke i noge s kojima ga je obujmio istog trena kad ga je sustigao. Desnom rukom je mahnuo bičem prema deblu divo – stabla, snažno stegnuvši berača oko struka da mu ne ispadne. Bič se nategnuo i on pusti da ih omota oko drveta poput ukrasa. Pustio je berača da zabode šiljke u koru te je tek tada njegov nepopustljivi, željezni stisak popustio pustivši ga da se sam, svojim vlastitim prijanjalima, učvrsti.
"Sve u redu?" upita Garth nježno, gledajući rastreseno lice mladog dječaka.
"Da! Sve je u redu. Hvala vam, Garth!" odgovori mladić brišući znoj sa čela slobodnom rukom. Garth lagano kimne glavom i odgurne se nogama pustivši opet bič da se uvuče u dršku što ga je zavrtilo oko drveta, kao da se nalazi na vrtuljku, no ovako se brže mogao vratiti u krošnju.
Nije bio pretjerano zadovoljan svojom reakcijom no oprostio si je zbog činjenice da mu je ovo prvi skok. Od sada više neće gledati dolje dok je u krošnji. Pokazalo se da je preopasno, baš kako su ih i učili.
Sljedeći put bit ću spreman, pomisli i zabode šiljke u drvo brzo se penjuči na prema svojoj grani.

ponedjeljak, 05.02.2007.

PITANJE MORALA

Boris Hrženjak
2005-02-28


Evo, to je pravo društveno uvjetovanje na djelu! Iako za sebe nisam nikad vjerovao da sam “žigosan” društvenim normama i mjerilima prihvatljivosti u cilju što bolje integracije u kolektiv, da sâm stvaram svoja pravila koja se mogu ali i ne moraju slagati sa zatucanim pravilima našeg društva, pokazalo se upravo da sam bio u krivu. Spoznaja me opičila poput toljage posred čela tako da sam morao zastati na mjestu.
Bio sam na trgu A. Starčevića u Osijeku, a s krajnjim ciljem da dođem do kina Uranije koje je bilo udaljeno odavde svega pet minuta hoda. Ako se ne žurim. Bio je lijep, sunčan dan, dva sata popodne i činilo se kao savršen dan za upoznavanje sa nekom zgodnom curom. Naravno, upravo sam to i činio. Par sati ranije bio sam na chatu te sam sa svojim uobičajenim zovom: “Ima li ovdje koga za dečka iz Osijeka?” privukao nekoliko sugovornika od kojih je cura po imenu Sandra bila apsolutni pobjednik pa sam se vrlo brzo s njom dogovorio da naš mali, on-line ritualni ples parenja prenesemo u stvarni život. Rečeno - učinjeno! Sandra je bila oduševljena idejom što me dodatno ohrabrilo. No, svi koji su ikad isprobali chat znaju kako on varljiv zna biti, kako je sve puno drugačije kad odlijepite pogled od ekrana. Ono što vam se činilo logično, ubrzo postaje nelogično, a što je bilo prihvatljivo lako se prebaci u, barem upitno.
Pitate se o čemu ja to zaboga pričam, jelda? Ok, fair enoug! Naime, stvar je u tome što je Sandra samo petnaest godina. Sad se vjerojatno pitate koji mi je vrag? Kako sam mogao pobariti tako mladu curu? E, sad dolazimo do one toljage s početka priče. Kako sam već rekao, kad gledate u slova na ekranu, kad s nekim pričate virtualno, one norme kojih se inače držite lako padaju u vodu i počinjete donositi sud o osobi na temelju onoga što pišu. Zapravo, uklanjate sve one faktore koji vas inače sprječavaju da zaista nekog slušate; izgled, dob i ostale stvari ovdje postaju sporedne i o njima razmišljaš kasnije, kad si već spreman za susret ili, kao u ovom slučaju ja, na pola puta do ugovorenog mjesta sastanka.
Stajao sam tako par sekundi, a možda i više jer sam primjetio da su se ljudi počeli okretati prema meni i pogledavati me u prolazu. No, nije me bilo briga, mene su mučile druge brige. Počeo sam se iskreno pitati da li nešto sa mnom ne valja, da li je moj moralni prag niži od prosjeka? Da li činim ono za što bih inače krivio druge? Ja sam dvadeset i tri godine! Što ako me tako mlada cura i fitički privuče, ako ju poželim? Da li to znači da sam loša osoba? Kvragu, čini li me to jebenim pedofilom?!?
Inače nisam opsjednut godinama. Nisam ih nikad dovodio u pitanje kao nešto o čemu ovisi moj sud ili stav prema osobi. Izlazio sam i sa starijima i sa mlađima ali ipak ne s ovoliko mlađima. Pitam se da li bi jednako reagirao i da se nađem sa ženom koja bi bila mnogo starija od mene. Vjerojatno ne bi. To je već društveno prihvatljivo!
Inat koji se pojavio u meni, protest zbog ove zadnje misli, pokrenuo mi je noge. Isprva sam hodao polako, kao po ledu ali svaki je korak bio oslonac za drugi, hrabreći me za treći, četvrti itd. Već nakon par metara hodao sam svojim uobičajenim, brzim kasom. Nisam bio potpuno siguran u svoju odluku no želio sam se staviti na iskušenje, zajedno sa svojim stavovima. Ako ništa drugo, barem ću stav o ovome bazirati na osobnom, proživljenom iskustvu, a ne zato što mi netko drugi kaže da trebam misliti ili se ponašati onako kako on misli da bi trebao.
Nije mi trebalo dugo do Uranije. Približavao sam se dogovorenom mjestu uz ubrzane otkucaje srca i uobičajenom tremom s kojom se suočavam kod svakog sudara na slijepo. Bila je tamo, čekala me, a kad me ugledala razvukla je svoje usne u čaroban osmijeh od kojeg bi se i najzatvorenije srce rastopilo. Uzvratio sam istom mjerom. Zaboravio sam o čemu sam razmišljao malo prije i izgubio se u njenim prekrasnim, plavim uvojcima, zelenim okama i skladnom tijelu.
Nakon kratkog upoznavanja i opaski koje se nađu pri svakom upoznavanju uhvatila me pod ruku, kao da se poznajemo već danima i krenuli smo u šetnju.
Znate što sam shvatio nakon toga? Jebeš moral! Radi ono što misliš da je ispravno i živi svoj život punim plučima, onako kako najbolje znaš.
Ostalo je ionako sudbina!

ARMAGEDDON

Boris Hrženjak
2002-04-20

Polubudan sam sjedio za stolom u kuhinji pijuckajući tek skuhanu kavu čiji je miris ovladao sobom nadajući se da će to biti dovoljno da me razbudi. Svijetlost ulične rasvjete se trudila svim silama uči kroz zatvorene prozorske kapke dok je maleno neonsko svijetlo s kuhinjske nape predstavljalo jedini izvor svijetlosti. Mamurno sam se ustao od stola i otišao u kupaonu. Lik koji sam vidio u ogledalu nije više bio moj. Ono što sam nekad zvao svojim licem sad je bilo samo olupina u koju se nastanio On. U crnim dupljama, gdje su nekad ponosno stajale moje oči, zjapila je praznina. Jedini znak da ja više nisam ja. Najgore je od svega to što mi On prepušta kontrolu nad tijelom kad to želi. Ja gledam što on radi, ali ne mogu ništa učiniti da ga spriječim. On točno zna što ću učiniti, kao što i ja točno znam što će On učiniti. A to ga uzbuđuje. On osjeti moju patnju. On pozna moju bol. To je ono što njega čini zadovoljnim. Odavno sam se već prestao nadati da će moja patnja završiti, da će me pustiti da umrem u miru. Ne, to se neće dogoditi. Dok god on postoji, postojim i ja. Postojimo samo zajedno ili nikako. Mogao bih se ubiti? Ne..., naravno da ne. Spriječio bi me. Kao što me uvijek do sada spriječio. Kao kaznu će samo izabrati nešto što će me još više povrijediti. Već je ionako poubijao sve i svakog tko mi je išta značio u životu. Gledao sam obitelj, ljubavi i prijatelje kako umiru stravičnom smrću. Nisam mogao ništa učiniti. Kad je završio krenuo je sa ubijanjem svakog s kim sam u životu pričao. Uskoro je počeo ubijati ljude koje sam sreo u prolazu. Koje sam vidio na televiziji. Mogao sam znati da će uskoro početi izlaziti i ubijati nasumce. Što mu je drugo preostalo? Sve je ostale pobio.
Ponovo sam otišao u kuhinju i dovršio ostatak kave. Nisam želio izači iz stana. Ovo je jedino mjesto u kojem me ostavlja na miru. Čim kročim nogom van, On će se ponovo pojaviti. Više me nije briga za one koje ubija na ulici. Njih više nema. Davno sam se prestao brinuti za njih. Ne, sad se brinem za sebe. Ostali smo samo nas dvojica. Nikog drugog na svijetu nema.
Skinuo sam majicu u kojoj sam spavao i otkrio rane na tijelu koje nisu bile ništa manje strašne od one koja je bila na licu. Polagano me ubijao jer nije više imao koga drugog. A Njegova je glad bila neutaživa. Svaki put kad izađem van On mi uzme komad tijela. Samo komadić. Ne želi više. Ne želi da bude brzo. Ali, sad mi je već svejedno. Ja sam Nositelj. A on je Armagedon. Svi su znali da će doći. I ja sam znao. No, nitko nije vidio kad je došao. Ostali su sretni što su odmah umrli, koliko god nasilno to bilo. Jer to se ne može ni usporediti s onim što još čeka mene. On je tek počeo. Ostavio je Nositelja za kraj. Za zabavu. Prije nego se sretan obavljenim poslom ne vrati odakle god je i došao. Vjerojatno u Pakao.
Jedino što mi preostaje je da mu se nudim i dalje i nadam se da se neće na kraju smilovati i ostaviti me. Da živim. Samog. Samog među sjenama koje sam djelomice i sam proizveo. Milost.
Obukao sam se i ugasivši svijetlo, otvorio vanjska vrata i izašao van. Jedan djelomičan trenutak sam bio još sam, no čuo sam njegov promukli šapat duboko unutar moje svijesti. DOLAZI ARMAGEDDON!
«Da, znam!» rekoh.

<	veljača, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?